Uvod

Tišina ovde priča priču, priču koju na svojim krilima pronose ptice odnoseći je visoko pod oblake na nebesku postelju na kojoj anđeo spava i u snu se smiješi!

Okružene vijekovnim šumama koje smo sačuvali od nemilih ruku šarenice ovih poljana kupaju su u
slapovima kiseonika koji izvire iz svakog zelenog lista iz svake zelene travke ....

Čuje se žubor potoka Stjepkovice koji se vodom, tim života vrijednim zlatom, napaja iz grudi
Podmajevičkih stijena, hrani se i hrani druge... na stotine...
Svu svoju izdašnost priroda je ovdje pokazala...
Nagradila nas!!!
Nas!
Naše pretke i naše potomke!
Stjepkovica!

I u njoj ranč!
Vizija besmrtne mladosti koja kroz suze života pjeva najljepšu ariju životnog beskraja....
Tišina okupana cvrkutom ptica, opojnom muzikom svitaca u ljetne večernje sate puni grudi drugih da bi
živela život vječni....